Kratka povijest kriketa u Hrvatskoj

Prvi susreti sa tim športom

Hrvati su prvi puta imali priliku susresti se s kriketom na otoku Visu prije 200. godine. Naime, za vrijeme Napoleonskih ratova, engleska mornarica bila je stacionirana na Visu, pa su igrali kriket kako bi se zabavljali, a ujedno i održavali moral i fizičku spremu. Uz blagoslov kapetana William Hoste (kasnije nagrađen titulom „Sir“) mornari su u centru Visa provodili tople ljetne dane igrajući kriket.

Postoje dvije teorije zašto je kriket izumro na otoku kad je nakon šest godina boravka engleska mornarica napustila Vis. Prva je da se domaćem stanovništvu nije dopao taj šport (možda ga nisu stigli razumjeti), a druga je da su Englezi sa sobom ponijeli svu potrebnu opremu tako da domaći ljudi nisu mogli nastaviti ga igrati.

Mi smo skloniji drugoj teoriji........a opravdanje će te naći dalje u ovom tekstu.

Preporod kriketa

Kriket je nacionalni šport u Australiji, Novom Zelandu i Južnoafričkoj Republici – a poslije drugog svjetskog rata i naročito krajem 60-ih i početkom 70-ih godina veliki broj Hrvata se upravo odselio u te države. Potomci tih generacija odrastali uz ovaj intrigantan i zanimljiv šport, a veliki broj ga je igrao u školama, klubovima ili rekreativno u parkovima, dvorištima ili na plaži.

Nakon osamostaljenja Hrvatske početkom 90-ih godina, značajan broj mlađih iseljenika se vratilo u domovinu, a posebice iz Australije. Nakon par godina u Hrvatskoj, shvatili su da im nešto nedostaje – i to ne materijalna dobra i način života na koji su navikli u drugim domovinama (gdje su uglavnom i rođeni) – nego kriket. Nezamislivo je bilo provoditi ljetne dane bez kriketa na televiziji, u svojim dvorištima, u parkovima ili na plažama – svakako uz roštilj i osvježavajuće piće.

Za preporod kriketa u lijepoj našoj, najviše su zaslužni Robert Dumančić i Ivan Bilić, koji su nakon skoro 190 godina ponovo pokrenuli kriket u nas 1998. godine. Saznavši za kriket klub u susjednoj Sloveniji, ovaj dvojac okupio je potrebnih 11 igrača koji su otišli do Ljubljane i odigrali utakmicu protiv tamošnjeg kluba.

Teški počeci

Većina od ovih 11 igrača nikada nije igrala 'organizirani' kriket – s tvrdom loptom, pravom opremom i na pravom terenu. Očekivano, utakmica je završila porazom a pravi rezultat je bio formiranje kluba u Hrvatskoj.

Iako je službeno registriran 2000. godine, Kriket Klub Zagreb je već prije toga okupljao lokalne kriketaše. Kako nismo imali ni opremu ni teren – a sve utakmice igrale su se u Sloveniji – nije ni čudo da prvih par godina nismo uspjeli niti jednu pobjedu zabilježiti.

Uz pomoć Europskog Kriket Vijeća i Britanskog veleposlanstva u Zagrebu, početkom 1999. godine dobili smo vlastitu opremu, i treninzi su mogli početi.

Brzi napredak

Već 2000. godine primili smo poziv za sudjelovanje u Europskom 'Representative Festival-u' koji se održavao prvi puta, i to u susjednoj Austriji. Na ovom su natjecanju još sudjelovale reprezentacije Austrije, Slovenije, Finske i Norveške gdje se kriket već godinama igrao.

Pored najboljih 11 lokalnih entuzijasta koji su odmah prihvatili izazov sudjelovanja na ovakvom natjecanju, pojačanje nam je stiglo iz dalekog Novog Zelanda i to u braći Vujnovich – John i Paul. Od 4 odigrane utakmice pobijedili smo dvije, a što je bilo dovoljno za osvajanje respektabilnog 2. mjesta. Pobjede su došle protiv 'poznatih protivnika' Slovenije i domaćina Austrije. A koliko su nam pojačanje braća Vujnovich vili svjedoči činjenica da je John proglašen najboljim igračem natjecanja (i to uvjerljivo).

Međutim, puno važnije od osvojenog 2. mjesta, bio je duh koji je povezao članove naše reprezentacije – vidjeli smo da je sve moguće uz dovoljnu požrtvovnost. A ovo nas je razlikovalo, i do dan danas razlikuje, od ostalih kontinentalnih Europskih reprezentacija.

Povratak u stvarnost

Dobar rezultat iz 2000. godine osigurao je pridruženo članstvo Međunarodnog Kriket Vijeća (ICC-a) kao i poziv na „ECC Trophy“ koji se igrao 2001. godine, ponovo u Austriji. Na ovom je natjecanju bila puno jača i brojnija konkurencija. Ukupno je 10 reprezentacija sudjelovalo, a ni braća Vujnovich nisu mogli pomoći u ostvarenju prošlogodišnjeg uspjeha i Hrvatska reprezentacija završila je natjecanje na predzadnjem mjestu.

Kriket klub Zagreb je 2001. godine uključio se u Austrijsku otvorenu ligu. Obzirom da nije bilo terena u Hrvatskoj i 'domaće' utakmice su igrane u Beču ili Veldenu, što je bila zaista otežavajuća okolnost. Osim financijskog tereta, i sam teret putovanja činilo je klub manje konkurentnim, pa je u dvije godine natjecanja zabilježena samo jedna pobjeda.

Ovi relativno loši rezultati ipak nisu imali negativan utjecaj na razvoj kriketa u Hrvatskoj, i 2002. godine uz veliku financijsku potporu obitelji Frankopan ostvaren je san – izgradnja pravog kriket terena u središtu Zagreba nasuprot ŠRC Mladosti. Teren je odmah iskorišten u prave svrhe i iste godine Hrvatske je bila domaćin ECC Representative Festivala, a koji je s organizacijske strane vrlo uspješno prošao.